Jutro poslije

Želite li znati kako izgleda život osobe porušenih duhovnih ideala, porušenih koncepata i struktura, uništenog identiteta, uništene vjere i povjerenja u sve i svakoga? Baš kao jutro poslije loše… večere. Pitate se što vam je to trebalo, niti je bilo ukusno, niti ste uživali, a što je najgore ostali ste gladni i pokvarili želudac pa vam se sad gadi sva hrana.

Nakon što ste ispovraćali sav sadržaj suočavate se s velikom Prazninom. Neki se možda po prvi put susretnu s tom Prazninom jer čitav život samo trpaju, trpaju i trpaju razne sadržaje u sebe ne bi li izbjegli ono što nas na kraju sve čeka – veliku Prazninu, Ništavilo, pogled u apsolutni Besmisao. Suočavanje sa činjenicom da sam sama u ovom shizoidnom cirkusu jedno je od strašnijih iskustava koje sam doživjela. Navečer kad legnem u krevet,  strahovi se podignu na površinu uma kao podivljali valovi u oluji. Dok sam bila pod pokroviteljstvom nekog autoriteta imala sam ”obranu i zaštitu”. Imala sam nekakvo oružje s kojim sam mogla prebiti te strahove, imala sam nekoga ili nešto kome sam se mogla pomoliti i strahovima se izbeljiti poput djeteta prijeteći šakama i svojim tatom koji je jači od njihovog tate. Kad odrasteš i napustiš sigurnost , to jest iluzornu sigurnost iluzornog doma, nema više tate kojem možeš pobjeći, nema sigurnosti i zaštite koju sporazumno nude strukture kojima damo svoju dušu na korištenje.

Suverenost, sloboda i samostalnost u ovoj egzistenciji jako su rijetki. I jako skupi. I jako nepoželjni. Jer drmaju kaveze, razvaljuju sisteme, demontiraju matricu iznutra.  Istinski slobodne ljude nitko ne voli vidjeti jer nas podsjećaju na naše vlastite okove.

Nitko vam neće reći da možete sami, da ste dovoljni, sposobni, pametni i vrijedni. Nitko vam u tom duhovnom svijetu neće pokazati da ste DOVOLJNI i da ne trebate ništa raditi kako bi zaslužili Ljubav i Prosvijetljene. To je ono što vam pripada po naravi, ne možete to zaslužiti. Od toga smo satkani. U određenim fazama našeg postojanja ta se činjenica ne vidi zbog pustih slojeva blata na nama. I to je trenutak u kojem na scenu stupaju prodavači magle koji će vam prodati filozofiju, tehniku, knjigu, seminar i tečaj, oduzeti vam dušu, slobodu, individualnost, sposobnost analize i racionalnost. Napravit će od vas emotivnog, duhovnog i socijalnog invalida. Biće koje nije sposobno kreirati, živjeti samostalno i samodostatno nego samo robovati drugome zbog malo lažne sigurnosti i puno praznih obećanja. Ako ste već krenuli putem samootkrivanja, imajte samo jednu stvar na umu i ona će vas sačuvati svih  potencijalnih sranja u koja biste mogli upasti: NITKO VAM NIŠTA NE MOŽE DATI NITI PROĆI ODREĐENE STVARI UMJESTO VAS.

Nitko vas ne može spasiti, i nitko nikoga ni ne treba spašavati. Mi sami kreiramo svoj raj i pakao. Jedina stvarna pomoć koju možete dobiti, a koja je neizmjerna je jednostavno podrška onome što vi jeste. I zato svatko tko vam obećava spasenje duše, prosvjetljenje ili ostvarenje želja nije ništa drugo nego običan trgovac koji prodaje svoj proizvod i pokušava zaraditi na račun vaše muke. To nije loše ukoliko ste svjesni tko ste i što želite, a tko je i što točno radi ta druga strana. Ali većina ljudi nije svjesna i u svojoj muci i vapaju upomoć uleti direktno u anakondin zagrljaj.

Jednom davno sam na koncertu čovjeka kojemu je većina pjesama o ljubavi, izgubila torbicu i sve u njoj: tek kupljen mobitel, novac i dokumente. Mobitel i novac je neki čovječuljak ukrao, a dokumente mi bacio u wc školjku koje je dan kasnije našla čistačica i zvala me da ih dođem uzeti. Pošto sam išla na policiju prijaviti krađu zbog dokumenata (tada još nisam znala da su nađeni), tako mlada i naivna plakala sam kako netko može doći na koncert takvog čovjeka i u trenucima dok ovaj pjeva o ljubavi i dobroti, pokrasti osobu do sebe. Debeli policajac s druge strane stola  glasno se i podrugljivo nasmijao uz komentar: ”Muala moja pa ne iđe svak u crkvu Boga mol’t.”  Ova rečenica nastavila je odjekivati u mojoj glavi svaki put kad bih se srela s ljudima koji nisu u crkvi zbog Boga. Ljudi su previše naivni, a grabežljivci jako prepredeni. Znaju vaše slabosti, znaju kako ljudski um funkcionira, kako vas podčiniti i porobiti, a da i ne shvatite da ste obični robovi kojima je oduzeto sve što ga čini veličanstvenim bićem Kreacije.

I zato pazite na sebe.  Pazite koga pitate za pomoć. Pazite od koga primate pomoć.

 

Pad u slobodu

Već mjesecima otvaram ovu praznu stranicu bloga, napišem dvije riječi, pa zatvorim… Strah me napisati novu stranicu, potpuno drugačiju od svega što je do sada napisano na ovom blogu. Autorici od prije 3 godine današnje razmišljanje i spoznaje djelovali bi bogohulno, izgubljeno i beznadežno. Mogla sam jednostavno pobrisati stare postove. Ali neću. Neka se vide razvojne faze. Neka se vidi iskrenost, ljubav, zaluđenost, naivnost i sljepilo koje sam živjela. Mislila sam da sam uhvatila Boga za bradu.. a uhvatila sam čovjeka.

Zapravo…dobila sam lekciju života, buđenje koje nisam mogla ni zamisliti. Bolno i šokantno, a istovremeno toliko oslobađajuće  da su svi ”autoriteti”, gurui, mistici, sveci popadali kao kruške u naletu buđenja i uzdizanja vlastite svijesti ove male, naizgled sitne, nebitne i slabe dušice… Ljudi ne shvaćaju da moć koja leži u autoritetima jeste upravo njihova vlastita moć, koju su im oni svojevoljno ili izmanipulirano predali. Oni se kite vašim perjem. Žive na račun vaše energije. Vode vas žedne preko vode. I ne, ne vode vas slijepci. Vode vas ljudi koji dobro vide, i taj vid zloupotrebljavaju.

Možda moje riječi zvuče brutalno, bogohulno i nezahvalno. Ali mislim da mi moje dugogodišnje iskustvo u gurumaniji daje pravo da govorim. A prenosim samo VLASTITO iskustvo, ništa drugo. Dugo mi je trebalo da prihvatim i priznam sebi ovo što mislim i osjećam kao svoju Istinu. Bog mi je svjedok da me u životu ništa nije zanimalo osim Istine. Mislila sam da su u duhovnom svijetu svi iskreni jer ako u tom svijetu nećemo biti iskreni i onakvi kakvi stvarno jesmo, pa gdje ćemo onda? Ali, kako kaže stara narodna poslovica: ”Ne  ide svatko u crkvu Boga moliti.” Tako i u duhovnosti nisu svi radi Istine tu. Najteže mi je pala spoznaja da autoriteti kojima sam se divila, smatrala ih svojim duhovnim ocima, zaštitnicima, životnom inspiracijom nisu ono za što se predstavljaju. Zapravo nije da mi je teško pala ta spoznaja, nego mi je bilo teško priznati samoj sebi da ono što vidim može biti istina. Da nisam luda, zalutala, izgubljena, pod napadom entiteta ili ”u padu” kako vole etiketirati svakoga tko se usudi preispitati njihov autoritet, znanje, moralnost i ljudskost.  Na sve načine sam se pokušala prisiliti da ostanem u stadu, ali iskrenu i neiskvarenu dušu teško je natjerati da se u blatu valja ako to ne želi. A moja nije željela.

Kad mi  je koprena spala s očiju shvatila sam da se sve religije, organizacije i kultovi temelje na istoj stvari – oduzimanju moći ljudima, manipulaciji, zastrašivanju i prijetnjama padanjem na nivo svijesti kamena, lošom karmom, nesretnom sudbinom i bolestima, uvjeravanju da je baš taj guru posebni avatar i svetac, a mi smo baš veliki sretnici što smo imali tu čast da nas uzme pod svoje, mi smo odabrani i posebni.

Probuđene osobe to ne rade. Što fali kamenu? Što pobogu fali nivou svijesti kamena, šume, ptice? Kako probuđena osoba vidi razliku između vlati trave i čovjeka? Svi smo djeca iste Majke, svi smo kreacija i imamo svoje mjesto u svemiru. Nitko nije manje vrijedan, nitko nije poseban ili odabran. Svatko ima svoje mjesto po svojoj mjeri.

Znam da je sve ovo samo igra, kozmički ples, matrica. Ali mislim da nema bolnije i podlije igre od ove u kojoj se izmučenoj, napaćenoj i umornoj Duši koja vapi za Slobodom nude likovi koji ih iskorištavaju za uzdizanje vlastitog ega i liječenje kompleksa, a da ne pomišljam na gore stvari.

Odgovornost leži i na drugoj strani koja je pala u zamku…znate zašto? Zato što je najlakše ”naći Učitelja” i ”predati mu se”. Misliš ehh sad kad sam našao učitelja, on je rekao da sve njemu predam i prepustim, znači on je odgovoran za moj život i moj duhovni razvoj. Lako je tako pajdo! 😉 Ajde se suoči s Prazninom, s onom velikom, groznom, mrtvom, besmislenom Prazninom… gdje nema nikoga i ničega. Suoči se s mogućnošću da je sve promašeno, da živiš u najgorem od najgorih svjetova, da se možda nikada nećeš izvući odavde, da patnji nema kraja, da je bol i tuga sve što ćeš imati za doručak, ručak i večeru do kraja svog zemaljskog života, a možda i nakon toga, da si promašio cijeli svoj život, da si propustio napraviti nešto od života, da si propustio slušati sebe, voljeti, igrati se, živjeti. Suoči se s time da kad ti je najteže nema ruke pomoći, nemaš se kome moliti, nema Boga, Isusa ni Bude, nema sveca ovog sveca onog, avatara ovog ni gurua onog. Nema nikoga. Nitko ti ne može pomoći. NITKO!

Frka ha? Eto, u tom grmu leži zeko. U našoj nesposobnosti da se suočimo s iskonskim ljudskim strahovima. A kompleks učitelja i spasitelja svijeta leži u njihovoj nemogućnosti da prihvate svoju ljudsku stranu i uživaju u neobičnoj običnosti koju ona nosi.  I tako se te dvije nesvjesne oštećene ličnosti privlače kao dva magneta, gdje se jedan predstavlja kao spasitelj, a drugi kao onaj kojeg treba spasiti.  Ne shvaćaju da su i jedan i drugi još uvijek dio matrixa i plešu kako njegovi kodovi sviraju. Oslobođenje je privid. Prosvjetljenje je privid. Nema oslobođenja. Nema prosvjetljenja. Samo vječni ples suprotnosti, igra dualnosti, kozmička predstava dobra i zla u kojoj u svakom trenu možeš skinuti masku i odšetati s pozornice i sjesti u gledalište. To je izlazak iz matrice. Oni na pozornici ne shvaćaju da su na pozornici, od svjetla reflektora ne vide gledalište, ne vide pozornicu. Vide samo jedni druge i rekvizite na sceni. Dovoljno da budu sigurni da je to njihova stvarnost, a napisani scenarij njihova sudbina.

Ako si umoran, siđi s pozornice. Razjebi predstavu. Daj otkaz. Nemoj se bojati. Nisi jedini. Inteligencija koja te stvorila nije toliko glupa da ne zna gdje se nalaziš, kako se osjećaš, što želiš i gdje trebaš ići. Ti si ta Inteligencija. Ali si svoju osobnu moć, snagu i kreativnu životnu silu predao drugim ljudima i predmetima, koji ti onda to prodaju nazad. Nema moći, sile ni pomoći izvan tebe samoga. To je jedina istina. Svatko tko kaže da ti može nešto dati obmanjuje te – svjesno ili nesvjesno.

Ovim postom ne kažem da ne postoje pravi učitelji, sveci, pomoćnici, saveznici i vodiči. Dapače! Mnogo ih je. I dolaze u raznim formama i pomažu na razne načine…ali uglavnom ih nećete ni skužiti jer nisu glasni niti upadljivi, ne nose mitre na glavi, ne hodaju u svetačkim haljinama, ne pružaju ruke da vas blagoslove niti demonstriraju duhovne moći. Uglavnom rade tiho i nevidljivo, tako da niste niti svjesni da vam je netko pomogao. Ovim putem im se zahvaljujem i ljubim ruke – ako ih imaju :)))

Za kraj… želim samo napisati zahvalu jednom od takvih učitelja- pomoćnika odnosno mom najvećem Učitelju, mom zaštitniku, vodiču, srodnoj duši i najboljem prijatelju kojeg sam imala zadnjih 8 godina..mome psu. On me naučio što je bezuvjetna ljubav i zato znam da se ljudi i stvari mogu bezuvjetno voljeti, naučio me da ga  prihvatim takvog kakav jest i da ga ne pokušavam promijeniti i da ga poštujem takvog kakvog ga je Svemir stvorio. Zato danas poštujem i prihvaćam ljude onakvima kakvi jesu. Naučio  me da raspoznajem loše i dobre ljude, jer nitko nije imao bolji nos za to od njega. U osam godina nikad nisam zaključala kuću niti auto jer sam znala da ni gusjenica ne može mirno proći pokraj njega. Hvala ti što si nas čuvao, štitio, slušao i volio sve ove godine, i na kraju Ti hvala što si dao svoj život za naš život. Jedino ti mogu obećati da su ove lekcije utkane u moju dušu, kao i tvoja duša, zato nema zbogom ni doviđenja jer ti si tu, u meni. Ljubac!

 

Čitanje na vlastitu odgovornost

Ovaj post sastoji se od nekoliko različitih postova koji su pisani u zadnjih pola godine, a nisu dovršeni niti objavljeni. Pisac ovih redaka pati od ozbiljnog sindroma ”nikad ništa ne privedem kraju”.  Čitanje je, kako stoji u naslovu, na vlastitu odgovornost, jer su tekstovi pisani uglavnom kao terapija nakon što lupanje glavom u zid nije pomoglo 🙂  Odlomci možda nemaju zaključak niti neku naročitu poantu. Kako će i imat kad se borim s besmislom svega. Zato će ovo biti jedan besmisleni post.

….

Prije nekoliko dana gledala sam jedan dokumentarni film. Stigla sam gotovo na sam kraj, na zadnjih 30-ak minuta. Nekoliko kadrova tibetanske djece bilo je dovoljno da film zadobije moju punu pozornost. Radnja je ova, slijepa djeca penju se na Himalaje uz pomoć vodiča. Posebno me se dojmila priča jednog dječaka Tashija, kojeg je netko ukrao na tržnici dok ga je otac na trenutak izgubio iz vida. Pošto nisam gledala dokumentarac od početka, nisam shvatila da li je taj dječak slijep od rođenja ili je oslijepo naknadno. U svakom slučaju, život mu nimalo nije bio lak. Ta tv ekipa pronašla je njegove prave roditelje i odvela ga njima. Samo su njegov otac i brat bili živi. Majka mu je umrla, a sestra ga je otišla tražiti kada se izgubio i više je nikada nisu vidjeli.
Poanta tog penjanja na Himalaje jest da djeca steknu samopouzdanje, da shvate da iako su slijepa, mogu ostvariti što god požele. Jer oni su od svoje okoline prezreni i odbačeni, zbog svog stanja. I tako se djeca uspješno penju po planini, a vodiči koji su uglavnom Europljani, vode ih. Baš dirljiv i lijep dokumentarac, da vam srce zaigra od dobrote tih ljudi koji se s puno ljubavi i pažnje brinu o slijepoj djeci. Vodiči ih vode za ruku na opasnim područjima, ali djeca uglavnom uz pomoć štapa idu sama. I sve bi to bilo divno i krasno, i ni po čemu previše posebno, da  poslije filma nisam poželjela malo na internetu pročitati nešto o tom dokumentarcu. Kad ono, imam šta i vidjeti! Njihovi vodiči, mladi ljudi iz Europe, su također bili SLIJEPI !!! Ti vodiči su također slijepci koji su vodili slijepu djecu na Himalaje!! A ja to nisam ni primjetila čitavih pola sata! Oni su se najnormalnije ponašali, hodali i sve ostalo. Uopće nisu imali neke vidljive anomalije očiju pa da čovjek može skužiti da im nije u redu nešto s vidom.

Još nisam do kraja provalila koja je poruka iza ovoga, ali osjećam da je divovska.

Svemir mi je možda ovim htio poručiti da možda ipak postoje neki slijepci koji vide bolje od nas neslijepih. Slijepci koji mogu voditi. Postoje neki ljudi čije su oči slijepe, ali srca im očito imaju vid bolji i od šumske sove. Postoje ljudi koji se doimaju slijepima, ali odvest će nas ravno na Himalaje. Podignut će nas do neslućenih visina. Ovo je neka moja osobna dilema, i nadam se da ću je jednog dana  razumjeti. Radi se o tome da sam se živa prestravila kada sam shvatila koliko puta sam za dlaku završila u duhovnoj provaliji iz koje se možda životima ne bih izvukla. Koji je to faktor bio koji me svaki put spasio? Sada kad se okrenem i pogledam u te situacije, osjećam da nije bilo ni najmanje šanse da se strmeknem u tu provaliju, jer me jedna snažna ruka čvrsto držala. Ali zašto sam uopće plesala po rubu?

Zato danas jasno ili gotovo jasno vidim (ne usudim se baš ovo 100% tvrditi, jer mogu to biti samo izlučevine mog uma) kad se netko igra i skakuće uz rub provalije. I žao mi je to vidjeti. Da se razumijemo, nije to baš tako tragično kako ja to tragično zapisujem (studij književnosti je ostavio traga 😛 ). Duhovna provalija za mene znači ići duplo dužim putem, sladiti se duhovnim slatkišima koji ne vode direktno do cilja. Ali tko sam ja da sudim. Svatko ima svoj vlastiti ritam. Ali ne želim kasnije slušati kuku lele, ja bih kući, meni je dosadilo.  Zato pazi što želiš. Ako se već igraš, igraj se sa punom svijesti da se igraš i zabavljaš.

Mislim da je jedini način da zaista zalutamo i izgubimo se  kad nemamo jasnu predodžbu što je krajnji cilj. Ili kad nam se krajnji cilj čini dosadan i bezvezan. Izgleda da svi slijepci koji nam dođu kao vodiči su samo odraz našeg unutrašnjeg sljepila, naše unutrašnje rastresenosti i košmara. Ako vam dođe slijepac i hoće da vas vodi, onda se dobro zagledajte u sebe i prvo otklonite vlastitu sljepoću. Tada u vaš vidokrug više neće pristizati cirkuska karavana koja hodi po svijetu i zabavlja se hineći da ide Cilju. Zapravo, ružno je reći ”hineći da ide Cilju”. Jer to nije hinjenje, ona stvarno ide Cilju. Sve stvari i sva bića prirodno i spontano kreću se svom Cilju. Jednom i Jedinom. Ali karavana se igra i zabavlja,  i možda će proći još stotine tisuća godina i života, paklenih ognjeva i rajskih vrtova dok se ne vrati Kući. Nema ni u tome ništa loše. Možda sam ja jednostavno prestroga. Ali kako da ne budem, kad vidim sav ovaj plač i suze, bol i patnju koju su nam zadale naše vlastite igre i zabave. Kako da ne vičem ljudi, halo, vi se samo igrate! Ako vidim da se samo igraju. Uzimanje nove igračke neće izliječiti bol zbog polomljene prethodne igračke.

….

Krajnje je vrijeme da donesem odluku. Hoću li služit Boga, Svjetlost, Ljubav,  ili svoje strahove, koncepte i iluzije. Čiji sam sluga? Ako odaberem ovo prvo, čeka me lomljenje, kaljenje i čeličenje. Čeka me sve ono što ne volim, sve ono od čega bježim. Čeka me da stojim ispred ljudi i ne skrivam se. Čeka me da me ljudi gledaju u lice. Čeka me da me gledaju kao čudakinju i prolupanu jedinku. Čeka me da me gledaju kao zgubidana koji nije bio sposoban ništa u životu ”postići” pa se okrenio sferi nevidljivog. Čeka me da prestanem ne voljeti sve ono što ne volim, da prigrlim ono što odgurujem od sebe. Čeka me 1001 stvar koja nije lagana..

Ako odaberem ovo drugo, ovo prvo čeka me onda u nekoj sljedećoj inkarnaciji. Bolje je ne odgađati neizbježno. Svatko će se jednog dana zamislit nad besmislom vlastitog života, ugledati svoj odraz u crnom bezdanu ove egzistencije. Samo strašno je kada se čini da svi drugi nalaze i vide neki smisao osim tebe. Možda u tome leži sva bijeda i jad mog vlastitog postojanja. Što vidim druge oko sebe koji mi svojim životima i lažnim ili pravim srećama govore; vidi ovo je život, ovako bi trebala potrošiti svojih 50-60-80 godina života. Ovako se živi, ovo je smisao. Ali ja ne želim i neću. Neću da me zemaljske stvari zabavljaju, ne želim da sam sretna radi stvari, događaja i osoba. Ne želim da vanjski podražaji uvjetuju moja stanja ili sranja.

Što ako cijeli svoj život živim i provodim u skladu s drugima. Drugi ovo, drugi ono. Drugi ljudi ovako, drugi ljudi onako. Oni su moja referentna točka. Šta ako se ta referentna točka obriše? Što ako ne bude ničega s čime bi svoj život mogla usporedit? S čime bi svoja iskustva mogla usporedit? Što ako nestane svega? Dok sam bila mala znala sam ući u taj osjećaj ničega. Bio je zastrašujuć i veličanstven u isto vrijeme.

Možda smisao nije u stvarima, događajima, ispunjenim snovima i željama, tragedijama i suzama. Možda je smisao u onome što je u pozadini svega. Baš kao što se bit stvari ne očituje u njihovoj vanjštini nego u onome što im daje postojanje. Možda je to i moj/naš slučaj. Možda nije bitno hoće li moja guzica ostat zalijepljenja ostatak života za ovaj zeleni krevet, nego kakva ću ja biti, kako ću to prihvatiti i što ću s tim učiniti. Možda poanta nije u bojama, nego u bijeloj podlozi. Možda sav ovaj besmisao ima smisao, da ga barem netko prihvati kao svoga rođenog. Neodvojivog od smisla.

Zabrinutoj obitelji, rodbini, prijateljima…

Svima vama koji se brinete o skretanju s tračnica života koje su vama osobno draže nego ove koje sam sama odabrala.

Često se postavlja pitanje autentičnosti odluke da se kroči određenom duhovnom stazom

Ovo pitanje nije šala. Zabrinuta obitelj misli da mi da mi je ispran mozak pa da zato vrtim svijeće ispred slike nekog tamnoputog zabrađenog čovjeka, brljam nešto na hindu jeziku, čitam neke onostrane knjige, sjedim u čudnom položaju i pritom držim oči zatvorene. Dragi moji bližnji, i ja se ponekad zapitam da li mi je ispran mozak i šta ja ovo radim? Međutim, takvi trenutci su sve rjeđi i rjeđi. Pitanje je da li mi je mozak tek sad ispran, ili ste mi vi i ostale društvene strukture isprali mozak, a ja ga sada ponovno oživljavam. Ne znam. Mislim da svi mi u životu biramo svoje pranje mozga. Ako ga ne izaberemo, netko drugi će nam ga nametnuti. Ja sam odabrala prašak za pranje po imenu Bezuvjetna Ljubav ili M, najmoćniji na tržištu i upalila ga na 360 stupnjeva. Vi odaberite koji god vi hoćete. To je stvar izbora. Moj prašak nije ni bolji ni lošiji od vašeg. Za mene osobno je došlo vrijeme za ovaj prašak i to je to.

Šalu na stranu.

Pitanje o slobodi izbora je skroz na mjestu. Koliko sam ja svojom voljom izabrala ovaj put (u propast- nadodali bi moji dušebrižnici) ili je on izabrao mene zaista je relevantno pitanje. Za koje me uopće nije briga.

Draga rodbino, prijatelji, i vječno znatiželjni susjedi, imate pravo. Nisam bila zdrave pameti kada sam se uvalila u ovo i nisam bila pri sebi. Ali sam zahvaljujući ovom neracionalnom odabiru došla k sebi, i pamet mi počinje biti zdrava, da kucnem u drvo. Ne volim to što moram umanjivati i ponižavati sebe da biste se vi osjećali bolje. Ne volim ni što moram glumiti da nisam dobro, da imam punu kapu problema i da sam uh ogorčena i ljuta na stanje u državi, ili na Mariju jer je otkazala kavu, samo zato da ne bih ispala luđakinja kojoj je sve ravno i zaboli je jer je ”ona tuka tamo obukla štikle i trenerku”.Dosta mi je da se moram spuštati da bih se uklopila i kolutati očima na stvari koje ni ne primjećujem. Ne briga me ako mi netko nije rekao dobar dan. Dapače.

Izvinite što ne primjećujem tričarije, izvinite jer ne poznajem zadnji krik mode, izvinite jer ne znam palamuditi o svakodnevici, izvinite jer vas bode moj mir, izvinite jer nisam postala onakva kakvom ste se trudili napraviti me. Jedno iskreno izvinite.  Žao mi je vidjeti moje zemaljske roditelje kako su zbunjeni i zabrinuti, jer se ne ponašam kao normalno čeljade. Znam da je teško gledati svoje dijete i misliti da propada. Ali jednog dana će shvatiti. To je sigurno.

Zašto se ljudima koji na svjetovnom nivou zabrljaju i ”uprskaju” svoje živote lakše progleda kroz prste nego onima koji švrljaju duhovnim stazama? Zašto je opravdano ući u brak s pogrešnom osobom, prokockati nasljedstvo, prevariti partnera, izdati prijatelja, ostaviti dijete, zašto se tim ”grešnicima” lakše gleda kroz prste nego duhovnim ”grešnicima”? Otkud pravo osobi koja mlati ženu i djecu nekome soliti pamet da je potpuno zastranila u životu, jer avaj! odbija pojesti ispečenu nogu nedužne životinje! Tu sam se debelo počela premišljati da li možda trebam toj izopačenoj ljudskoj logici pokazati gdje joj je mjesto? Naravno, mjesto je i njoj i meni u Božjem naručju. Ali, dok smo na Zemlji u ljudskim tijelima, da li je nužno nekada postaviti granice? Nakon godina vrijeđanja i omalovažavanja, ja kažem da! Jer i ta osoba i ja stvaramo karmu. Ona jer osuđuje, a ja jer šutim i trpim. Ne kažem da se treba svađati  u obranu svojih uvjerenja, ali ponekad treba elegantno ukazati prostacima gdje im je mjesto. Kada se upristoje, možemo razgovarati, bez  argumenata na nivou ”moj tata je jači od tvog”.

Sve što nije u skladu s njihovim uvjerenjima i programima, ljudi osuđuju, ili u najbolju ruku ne razumiju. Razumijevanje ili nerazumijevanje je stvar uma, kao što nam i sama riječ kaže – razUMijevanje. Duši ne trebaju nikakva objašnjenja. Ona zna, ona jest. Umovanjem smo se i doveli tu gdje jesmo. Umovanje nikad nije izrodilo ništa pametno. Sva velika svjetska umjetnička, književna i ostala djela nisu došla iz uma. Um je premali da bi obuhvatio takvu mudrost ili kreaciju. Nije zlato sve što sja. Elokvencija, rječitost i grandiozne ideje ne vode nužno do cilja niti su odraz povišene svijesti.

Moje pomalo kaotično i nepovezano pisanje pokušaj je da predočim mojim zabrinutim bližnjima da nigdje nisu pogriješili u odgoju, da nitko nije lud, i da je sve u redu. Svi smo na istom putu, ali idemo različitim stazama i zaustavljamo se u različitim trgovinama. Ja sam sa šopingiranjem završila. Sa kreiranjem i privlačenjem, pogotovo. Nisam više kreator svog života i neću da budem. Moj život u rukama je svoga tvorca. Tamo gdje i pripada. Ovoj duši ne trebaju nikakve svjetovne avanture, đinđe i drangulije. Tvorac duše spustio se u zemaljsko tijelo, da bi, možda po posljednji put, prošetao s njom zemaljskim vrtovima, i svečano je vratio njenom jedinom Domu. Zar da kažem svome Ocu, hvala Ti što si došao, ali daj  pričekaj dvadesetak godina dok se ja još malo naigram i izdovoljim. NE! Zaboga, ne! Istog trenutka ispuštam sve što mi je bilo u rukama i hitam svome Ocu! Zar da ode bez mene? Zar da opet sama šetam tisućama godina po ovoj pustopoljini?

Izvinite, majko i oče, zemaljska rodbino i prijatelji, hvala vam na gostoprimstvu, ali igra je završena. Ja idem Kući. Ako želite, pridružite se. Ako ne želite, igrajte se još. Kad vam dosadi, zovite Ga. Doći će i po vas.

Priča o obmani ili kako sam prestala biti srećoovisnica

Dan je kao sunčan.
Ti si kao veseo.
Prolaziš, kao ne vide te.
Svima je kao lijepo.
Svima je kao dobro.
Svima je kao ludo.
I ti si kao sretan.

…

Svi se kao brinu o svima.
Svatko je prijatelj kao.
Svima je kao stalo do tebe,
i do svijeta.
I dan kao ode.
I ti se kao smiješiš!
I ništa te kao ne boli.

 

 

Ova pjesma, Enesa Kiševića, jedna je od rijetkih koje znam napamet, valjda jer je ostavila jak dojam na mene. Zašto? Zato jer je opisala upravo ono što sam ja na svoje oči gledala i osjećala. Svima je dobro i svi se smiju, ali ja sam iza tih osmjeha i ludih provoda vidjela nešto skroz suprotno. I to me dugo godina morilo, pa jel ja to projiciram svoje unutrašnje stanje na druge ili stvarno vidim ono od čega oni skreću pogled. Nemam pojma što sam zapravo vidjela, više me ni ne zanima. Sada gledam isključivo svoja posla. Kopam svoju baštu što bi rekao Candide.

Ništa nas kao ne boli, sve je kao divno i svi smo kao nasmijani. Osim kada ostanemo sami s onim što je u nama. Onda, ako imamo hrabrosti pogledati u to i ako nismo odveć gadljivi, možda primjetimo da je naš osmijeh samo automatska, prilagođena reakcija naših facijalnih mišića. A od naše sreće ni s. Možda bolje da govorim u prvom licu da se netko ne bi našao uvrijeđen.

Primjetila sam, ako smijem kazati, da je patnja posebno ”zabranjena” i tabuizirana u duhovnim krugovima. Barem onima u kojima sam se ja prije kretala. Jer ako patiš to znači da si u egu, da nisi spoznao Boga, da nisi dovoljno svjestan i prosvjetljen, u sadašnjem trenutku i bla bla bla nastavi niz. Nekad je prirodnije i  ljekovitije dozvoliti tim negativnim emocijama da prođu kroz nas – udahnuti ih, proživjeti ih, prihvatiti  i na kraju ih elegantno izdahnuti. A ne kao luđak skakati po toj emociji u pokušaju da je zatomiš, satareš u prah i pepeo, a u biti je samo satjeraš negdje u sebi i ona čuči i buja, raste kao dobro pođubren korov.  Bol će prije proći ako joj dozvolimo da bude, nego ako je silom pokušavamo zatomiti, iscijeliti ili još gore otjerati. Postoji razlog zbog kojeg bol postoji.

Još dok sam bila mala, moja najveća maštarija bila je da budem sretna. Bez obzira na okolnosti. Samo da već jednom liznem tu sreću, da vidim kakva je, kako miriše, kakvog je okusa, kako je to biti sretan znajući da neće proći za deset dana. Evo, četvrt stoljeća poslije, još uvijek je nisam ni pomirisala.

Četvrt stoljeća kasnije, počela sam ozbiljno sumnjati da sreća možda uopće ne postoji. Da nam je netko prodao muda pod bubrege. Netko nas je debelo obmanuo. Jednog dana, istog kao i svi ostali, na um mi je palo da možda jednostavno ne moram biti sretna. Pa šta ako nisam sretna, svejedno sam živa i tu sam. Pa šta ako nikada ne nađem tu sreću, zato ću pronaći neke druge dobre stvari. Ogroman teret je tada spao s mojih leđa, povinutih od tog teškog nevidljivog tereta da MORAM BITI SRETNA. Zaključivši da ne moram biti sretna, prvi put sam slobodno udahnula i izdahnula, a potom zaspala kao dojenče. Sreća je u ne moranju biti sretan -Lekcija broj 1

A onda se dogodilo nešto čudno. Raspali su mi se moji duhovni temelji. Cijeli duhovni dvorac urešen zlatom i kristalima, počeo se opasno klimati, i na kraju se srušio kao kula od karata. Ostala sam bez svoje duhovnosti. Bez svojeg identiteta, svojeg ja, svoje sebe, svojeg života kojeg sam godinama živjela. Gledam te učitelje, knjige, znanja, i pitam se koja je svrha? Zašto? Šta će mi sve to kad mi nije pomoglo u jedinom cilju koji sam ikad imala? Možda nije skroman u nečijim očima, ali u mojima jest. Jer ja sam samo htjela biti sretna bez obzira na okolnosti. Nitko ne mora znati da sam sretna, samo  On i ja.

Istina je bila da sam sve pogrešno shvatila. Duhovni rad, gurua, znanje, istinu i boga koristila sam kao sredstvo da dođem do sreće. Sredstvo da dođem do nekog ispunjenja, da nađem nešto što ima smisla u ovom naizgled besmislenom svijetu. Tražila sam Boga da mi da TO nešto, ne shvaćajući da On sam jest TO. Naravno, svi mi ulazimo u duhovnost i počinjemo raditi na sebi pod krinkom Bogospoznaje. Ali ajmo bit iskreni prema sebi, i pokušati odgovoriti na pitanje; šta ja zapravo ganjam tom duhovnošću? I voila! To je sve. Mislim da je iskren odgovor dovoljan da napravi revoluciju u svijesti, ako je potrebna.

Moja revolucija bila je da shvatim da ne moram biti sretna, te da prestanem krpati svoje emocionalne rupe duhovnošću. I od tada sam sretna, na neki čudan način. Možda bolje reći slobodna od opterećenosti srećom i sličnim emotivnim st(r)anjima. Sreća – nesreća, proći će.

Potraga za srećom još je jedna laž, iluzija,  traćenje dragocjenog vremena ovdje na zemlji. Tim više što ne znamo što sreća stvarno jest dok ne doživimo tu istinsku radost i sreću koja, valjda,  proizlazi iz samog središta nas, svemira, Boga. Stoga, čini mi se da su uzaludne sve priče o tome kako biti sretan, kako ovo, kako ono.  Ali zašto sve ovo pišem; pa zato što sam stvarno vidjela da su džaba svi mudraci svijeta, sve mudrosti, knjige, poslanice i litanije. Ništa ti neće pomoći, dok se ti ne umoriš. Dok ti ne dosadi.  Dok ne shvatiš uzaludnost sve te trke u kojoj nikada nećeš dostići ono što si želio. Možda ćeš dostići materijalni objekt, ali ono ispunjenje koje si mislio dobiti tim objektom, nećeš. Jer ti ga ono ne može dati, nema tu moć.

Dakle, za mene je poanta, za sada – pojedi ono što ti je danas na stolu. U Upanišadama stoji mudrost: ”Hrana koja je danas na tvom stolu – lijek je za tebe”.  To je sada moja lekcija, moj zadatak, moj smisao koji pobožno izvršavam. Jedem ono što mi je na stolu. Po prvi put bez kolutanja očima, bez mrzovolje, bez želje da promjenim svoj jelovnik. Jedem ono što mi je na stolu i uživam u svakom zalogaju. Kad si zauzet time, više ne razmišljaš  o sreći, nesreći, jadu,  jer nemaš vremena. Jedite svoj ručak i ozdravit ćete.  Ne vjerujte  u one koji vam obećavaju brda i doline. Vjerujte onome koji vam ne nudi ništa, ali uz vas je i razumije vas. Upravo Taj će vam dati sve, bez da pitate i bez da kaže ja sam ti dao.

 

Ako prolaziš kroz pakao, samo nastavi

Autor ovog mudrog savjeta je naš vječni Otac koji se tom prigodom poslužio govornim aparatom velikog Winstona Churchilla.

Svi mi u nekom razdoblju svog života prolazimo kroz pakao. Pa čak i po nekoliko puta. Tada nam najčešće veliki glomazni Saturn sporo plazi preko lagne, Mjeseca ili čak preko sebe samoga. No, nije do Saturna vjerujte. On samo pokazuje ono što smo si sami odavno izabrali.

Nije potrebno posebno sad izlagati i mudrovati kako svi prolazimo svoja osobna Danteova pakla i čistilišta. Ali naslov tog njegovog paklenog djela zapravo objasnio je sve – Božanstvena komedija. U kozmičkim očima, sve naše tragedije, svi naši pakleni ognji možda su samo  dobra komedija. Ali avaj, mi ovdje dolje nemamo kozmičke oči, nego ljudske. E pa upravo to je tajni sastojak ove slasne kozmičke juhe. Kakva bi to komedija bila kada bi glumci znali da su glumci i da ništa od onog što se  događa nije zapravo, nego samo predstava. Mogu se kladiti da po završetku ovog života ne dobivamo raj, nego Oscara 😀

Bez pakla nema raja, bez zla nema dobra, bez mržnje nema ljubavi. Naravno da svega toga ima, ali kako ćeš znati što je ljubav ako ne osjetiš mržnju. Kako ćemo doći  do ”raja”, ako nismo prošli kroz pakao. U mojoj glavi, biću i žiću sve više odjekuje spoznaja da bez muke nema nauke, bez određene količine patnje nema napretka ili spoznaje. Ne kažem da se čitav život treba patiti kao životinja. Ali ono na što se današnja duhovnost svela (koliko mogu primjetiti po internetu i osobnim poznanstvima) je samo vidanje i lizanje rana, kamufliranje, painkillers. Pokušaj da ne osjetimo nikakvu neugodu ili ne daj Bože patnju, tugu, depresiju, beznađe, nemoć. Nude se različite tehnike za omamljivanje, za oslobađanje negativnih emocija, odstranjivanje negativnih osobina naše ličnosti,  ubijanje ”ega” itd. Neke sam i sama probala, prakticirala, iscjeljivala se. Neke su pomogle, neke ne. Ali reći ću vam što mi je najviše pomoglo. A vrlo je jednostavno, besplatno, bezuvjetno i prosto. Ljubav. Bezuvjetna ljubav nekoliko razvijenih duša. Koje nisu držale litanije ni propovijedi. Samo njihovo prisutstvo bilo je dovoljno da neke moje rane zacijele, da stanem na noge, da se oporavim. Bez ikakvih velikih riječi, mađijanja, moćnih eliskira. Samo prosta bezuvjetna ljubav, koja u tišini govori ne boj se, držim te, nisi sama. Tada shvatite ispraznost svih velikih riječi i predavanja. Nekada i najsvetije riječi, Bog, Ljubav, Istina iz nečijih usta mogu biti najpraznije u Svemiru. A nečija šutnja, može reći toliko toga da više nikada u životu nemate potrebu ništa drugo čuti. To su ljudi koji su transformirali svoju ”ljudskost” u božanskost. Oni se obično ne razmeću velikim riječima.  No, takvi u ovom bučnom svijetu nisu baš zamjetljivi. Današnja moderna duhovnost je glasna, glasna, preglasna. Čovjeku trebaju čepići za uši od te silne buke. Srećom ima još tišine. One čarobne, glasne tišine, koja govori sve jezike svijeta, ali ne čuje se ušima.

Prolaziti kroz pakao je na neki način kao prolaziti kroz raj. Meni su moji pakleni ognji, kada se sad okrenem i pogledam ih, zapravo rajski vrtovi. Zahvaljujući njima sjetila sam se Boga. Sjetila sam se da mora postojati nešto više, nešto što nije od ovoga svijeta, ali održava ovaj svijet. Nešto što je vrijedno te silne muke. Inače zašto bi muka i postojala. Majka rađa dijete u mukama. Pa zar nije to savršen primjer. Kakav bi bio smisao tolike muke ako iz njega ne bi proizašao novi život, uskrsnuće. Pa tako i naš osobni pakao vodi, a gdje drugdje, nego u novi život, u drugačiji život, ali ne u ovom grubom materijalnom smislu, nego suptilno. Svi smo nakon neke teške muke, kada prođe, barem jedno sto kila lakši. Možda su vanjske okolnosti još uvijek teške, ali iznutra smo perce.

Ne znam baš koliko je čovjek u stanju da u lagodnosti, udobnosti i sreći propitkuje realnost ove realnosti, da razmišlja o Nepokretnom Pokretaču, prauzroku svega stvorenog, da se pita tko je on i što radi tu. Zašto i bi, pa čovjek uživa, baš ga briga. Ne bih ni ja da su mi tekli med i mlijeko. Tko je lud da se zamara nečim nevidljivim, kad je ispred njega gozba. Rijetki su ljudi koji u sreći i udobnosti propitkuju dublji smisao života. Uglavnom tek kada nas nesreća odalami po kostima, počnemo se pitati zašto ja?? Od svih ljudi baš ja, zašto? A zašto ne baš ti?? Za sada mislim, čini mi se, da smisao ove ljudske egzistencije na ovoj planeti nije imati iskustvo super udobnog života gdje nas nikakvi ”problemi” ne dotiču, gdje nas svi glade peruškom po glavi i imamo što god poželimo, stalno u stanju ekstatične sreće i euforije. Mislim da za takvu egzistenciju postoje neke druge planete i dimenzije. Ako ste to očekivali došavši na ovu, bogami, promašili ste stanicu. Mislim, a možda se i varam, da su u ljudskoj egzistenciji problemi i patnje vrlo specifični i teški jer djeluju ekstra realno. Djeca vam umiru pred očima, milijune životinja se kolje svakodnevno, jedni se prežderavaju dok drugi umiru od gladi, ljudi umiru od izmišljenih bolesti, reptili nas, da izvinete, jebu, zaprašuju nas ovim i onim itd. A zašto? Pa možda, opet kažem možda, to je samo moj dojam, da se Božja veličina i moć, ljubav i brižnost iskažu u svojoj punoj veličini i slavi. Eto što nam se sve događa, a mi smo i dalje dobri, volimo se, čuvamo jedni druge i pokušavamo se izvući kako znamo. Pa mi smo zakon! Negdje sam čitala, da se u nekim drugim dimenzijama i svjetovima, dive dušama koje idu na Zemlju, tamo smo apsolutni hit! 😀

Završimo jednim dobrim citatom!

Don’t count your blessings. Count your curses – they are your true blessings in disguise. Through them you work out your karma to become spiritually strong and courageous. Thus, curses speed up your evolution and bring you closer to God.

prijevod:  Nemojte brojati svoje blagoslove. Brojite svoja prokletstva – to su vaši pravi blagoslovi prerušeni u prokletstva. Kroz njih ćete odraditi svoju karmu i postati duhovno jaki i hrabri. Štoviše, prokletstva ubrzavaju vašu evoluciju i vode vas bliže Bogu.

Ako prolazite kroz pakao, samo nastavite.

Slijepi vode slijepe

Najradije bih ostavila samo naslov, jer te tri riječi govore dovoljno. Danas je svijet pun slijepaca koji pokušavaju voditi nas slijepe. Srećom sam počela škiljiti na jedno oko, što je bilo dovoljno da vidim da me slijepci vode i samo je milost Božja tu svoju berlavu ovcu usmjerila pravom pastiru.

Otkud ta potreba da se silom bude učitelj? Mnogo ljudi u duhovnosti želi biti učitelj, guru, šaman, šaban što li sve ne. Pa, želi li itko biti samo učenik, šegrt, iscjeljeni? Ne znam, nisam stručnjak, ali meni se čini da je lakše, ljepše, bolje biti učenik nego učitelj. Jednostavno slušaš što ti se govori i haj hoj prst u uho, izvršavaš pokoru, discipliniraš se, uživaš. Biti učitelj, pravi Učitelj živa je muka. Pa sjetimo se Isusa, s kakvima je on imao posla. Zar mislite da je današnjim pravim Učiteljima išta lakše? Možda ih nitko neće fizički pribiti na križ, ali oni svakodnevno vuku i tegle, izgaraju tone i tone karme svojih berlavih učenika. To je odgovornost veća nego ona koju majka ima za svoje dijete. Zato ne brkajte ljude po društvenim mrežama i youtube videima koji se samo igraju učitelja. Vjerujem da nitko to ne radi iz loše namjere, oni jednostavno vjeruju da znaju Istinu, da se Istina ogledava u u količini manifestiranih stvari, u količini smijeha i sreće, u međusobnom obožavanju i laskanju i ostalom. Poanta života nije učiniti ga savršenim i savršeno čistim od svih ”negativnih” stvari, događaja, emocija itd. Jer dok god smo na Zemlji u odjeveni u ova odijela od krvi i mesa, bit će i nazovi ”negativnih” događaja i doživljaja. Ali ako biste se samo malo okrenuli nazad i pogledali iz kojih ste situacija najviše naučili, izašli jači nego ikad, ponosni na sebe, vjerujem da bi većina rekla ”pa iz negativnih/najgorih/najtežih situacija”. Zato je možda bolje promijeniti taj naziv ”negativna situacija” u izazovna situacija. Naravno da učimo i iz manje bolnih situacija, pa čak i bezbolnih. Ali upravo te izazovne životne situacije su ostavile najdublji pečat na nama, one nam daju priliku da izrastemo ko jablan.

Poanta je da sam htjela reći, ako smijem,  pravih Učitelja je malo. Pravog Učitelja sretnete ako imate ”sreće”, ako imate oči da ga vidite. Ako zbilja stanete i ogledate se oko sebe možda ćete primjetiti da vas vode slijepci. Ni oni ne znaju tko su ni gdje idu. A vas pokušavaju nečemu naučiti. Jedino onaj koji je izravno povezan s Božanskim, koji je potpuno i apsolutno spoznao sebe i svoju svrhu, može vas usmjeriti, savjetovati ili nečemu naučiti. Također se ne dajte obmanuti ni od onih koji ucjenjivački propovijedaju i utjeruju strah u učenike, daju neke fanatične i opskurne tehnike, meditacije, prakse, zavjete itd. Nijedan pravi Učitelj nikada neće nikoga vezati uz sebe niti porobljavati, uvjetovati svim i svačim. Oni koji vas pokušaju vrbovati i pričati kako je samo taj put ispravan/uspješan/prihvatljv bjež’te što vas noge nose! Također se ne dajte zavarati ni od onih koji vam pretjerano laskaju hvaleći vaše velebno visoko stanje svijesti itd. Ti su još najopasniji, i čovjek obično lako padne pod utjecaj takvih laskavaca za koje ne bih baš rekla da imaju čiste namjere. Pravi Učitelji ne trebaju niti vas niti išta vaše, dapače, olakšat ćete im ako odete od njih, jer imaju jednu budalu manje na leđima. Šalim se malo, ali zbilja, jedan teret manje. Pravi Učitelji, Gurui, Sveci i Mistici obično znaju kako se dobro zakamuflirati u odijelo običnog, svakodnevnog, nesvetog čovjeka, možda seljaka ili pak biznismena. Za njega vidjeti treba vam samo Jedno oko. Ako Ga nađete, našli ste ne auto ili vlak za put Kući, nego raketu.

I zato više od bilo kojih materijalnih manifestacija, autića, kuća, vikendica, srodnih i ostalih duša, molite Boga, ”manifestirajte” pravog Učitelja da vam pokaže put, da vas usmjeri, da vam bude podrška. Svaka čast ako vam ne treba vodič, Bog u ljudskom tijelu. Ako se ovim oceanom iluzije možete kretati bez takvog putokaza – super! Ali, nemojte samo da to bude iz nekog ponosa, gadljivosti i zabluda da ne zatražite Božju ruku pretvorenu u ljudsku.

Zovite Ga i doći će vam.

Svašta pomalo

Pokušala sam zamisliti svijet bez svih ovih Visokih Duša – Svetaca i Gurua. Samo mrak, mrak, mrak i još mraka. Tama. U takvim trenutcima možda samo naslutim  istinsku važnost svih inkarniranih i neinkarniranih svetaca. Oni su svjetlo svijeta, i naše osobno svjetlo. Kad pogledate u njihove oči, vidite svoj Dom. Iako je naša bit upravo to Svjetlo i bezuvjetna Ljubav kojom oni sijaju, ipak živimo u jako mračnim vremenima, Kali Yugi. Možda zato i ima toliko Majstora i svjetlosnih radnika u ovom trenutku na Zemlji.

Njihove oči, njihova ljubav i suosjećanje podsjećaju nas na to tko smo mi, podsjećaju nas na naš pravi Dom. I zato bismo trebali dijeliti svjetlo koje su upalili u  nama. Oni nisu tu da bismo im se divili i klanjali, oni su tu da nam pokažu tko smo mi. Oni su tu da nam osvijetle put kući. Guru nije ono što ja mislim da je. Guru nije tijelo i osobnost koja ga krasi. Guru je Mudrost sama, Bezuvjetna Ljubav. Još nisam shvatila, ali počinjem shvaćati kakva je Njegova ljubav prema nama. Počinjem shvaćati da kakva god bila i što god učinila, On me bezuvjetno voli . Počinjem istinski shvaćati što znači riječ Bezuvjetno. Usudit ću se reći da mi nemamo pojma što zaista znači BEZUVJETNO voljeti. Jer u nas je sve uvjetovano. Ali onda se pojavi netko poput Gurua, i malo pomalo počneš shvaćati što znači BEZUVJETNO. Mogu se u potpunosti sjediniti sa svojim Guruom jedino ako se sjedinim sa Njegovim učenjima, a ne površnim obožavanjem, idolopoklonstvom i pipkanjem stopala bez pravog razumijevanja značenja tih nogu. Sve tehnike, rituali i sadhane ovoga svijeta neće nas dovesti do Istine ako nismo zaista gladni i žedni te Istine, Boga, Ljubavi. Ako smo spremni dignuti ruke od svih tehnika, rituala, sadhana, meditacija, gurua, svega onoga što mislimo da nas vodi k Istini u zamjenu za Istinu, možda je i dobijemo.

Ovime ne želim reći da ne treba raditi sadhanu, meditirati ili prakticirati tehnike koje volimo i koje nam pomažu. Bilo bi licemjerno jer ih i sama radim. Ali svjesna sam da nije sadhana ta koja će me dovesti do Boga. Nije meditacija sredstvo kojom ću spoznati Boga. Samo Milost Božja može me dovesti pred Njega. Sadhanu radim zato što je volim raditi, zato što umiruje moj um, zato što me povezuje s Guruom, a ne zato što mislim da će se uz pomoć sadhane dogoditi veliki prasak. Možda ovo zvuči malo tvrdo, ali to govorim samo zato jer sam vidjela ljude koji su se pogubili u pustim tehnikama, ritualima itd. I zato hoću naglasiti da nas ništa od toga neće dovesti do potpunog sjedinjenja s Bogom. Možda griješim, ali to je moj dojam. Može nas pročistiti, očistiti, zbližiti s Bogom, ali onaj čin potpunog sjedinjenja s Bogom je čin Milosti. Posljedica našeg tisućživotnog čeznuća za Domom. Kada se Bog konačno smiluje jer vidi da ne odustajemo, jer vidi da sve što želimo je da nas uzme u svoje naručje i nikada više ne ispusti. A kada nas konačno uzme u naručje, možda shvatimo da nas nije nikada ni spustio. Samo smo skrenuli pogled s Njega, na Njegovu šarenu realističnu kreaciju  i pomislili da smo u njoj, umjesto u Njemu. Nadam se da ću jednog dana spoznati da me nikada nije ni spustio. To bi stvarno bilo olakšanje. 😀

Živimo u nekakvom čudnom vremenu, duhovnost je postala sama sebi svrha. Ljudi ne shvaćaju čemu služi duhovnost. Ljepare puste duhovne slike, citate, videa po društvenim mrežama, slikaju se u duhovnim pozama, oblače i kite se duhovnim predmetima i misle da je to duhovnost. Pohađaju tone tečajeva, koji im isprazne novčanik i ostave ih u uvjerenju da nešto znaju, a ne znaju da su se tim činom upravo  zatvorili za znanje. Onog trena kad pomisliš da nešto znaš, da si u nešto siguran i da je 100% tako, zatvaraš se pravom znanju, Istini. Poanta duhovnosti je Bog. A ne da se osjećamo bolje, ljepše, da nam život postane bajka. Život će nam biti bajka jedino ako živimo s Bogom, u Bogu i za Boga. Duhovnost, tehnike, meditacije će nas dovesti negdje, to jest poslužit će svrsi jedino ako je svrha Bog. Jedino ako ih koristimo da bismo se približili Bogu.
Evo jedan  citat našeg Sai Babe za kraj:

Morate prerasti idole i slike – to je u duhovnoj školi razina dječjeg vrtića. Nastojte se upoznati s Božanskom energijom koja nije opterećena nikakvim imenom i likom. Uzdignite se više, u visine iskustva Čistog Bezsvojstvenog Transcendentalnog Jednog.